flags
 

Ugostili smo Stipu Božića!!!

Ovog vikenda imali smo čast da naše malo Planinarsko društvo ˝Hum˝ s otoka Visa, ugosti našeg najuspješnijeg svjetski poznatog alpinistu Stipu Božića. Pokušali smo biti na visini zadatka koji je bio pred nama, i nadam se da Stipe, njegova supruga Vera kao i ostali gosti neće biti razočarani što su dva dana svoga života potrošili na nas.

Stipe je već nekoliko puta nakratko bio na otoku Visu, ali samo u službi spasioca, tako da je ovo bio njegov prvi put da svojim stopama obilježi i neke od naših planinarskih staza. Teško je o Stipi napraviti neki uvod i reći sve, a da se ne ponavljamo. Praktički i nemožemo nabrojiti sve njegove uspjehe, jer taman kad misliš da si rekao sve on nas ponovno zadivi sa nekim novim, nama običnim ljudima, nezamislivim i nedostižnim uspjehom. Možemo se samo opetovano dičiti s našim Hrvatom u svijetu - Stipom Božićem.

A ako mene pitate, unatoč svemu on je tako jednostavan ˝tip˝ spreman na šalu, pjesmu i druženje. Tek pregledavanje fotki sa ovog dvodnevnog izleta odat će vam sliku šutljivog i povučenog čovjeka koji u dubini oka skriva tugu.

Znamo mi da je za njega Vis bio šala mala, ali se zato ni malo ne sramimo ljepota koje se ovdje mogu vidjeti.

Zato smo izabrali Dragodid kao prvu destinaciju koju želimo pokazati našim gostima. Već prije sam pisala o ovoj stazi ali uvijek i ispočetka se mogu diviti ovom mjestu kao da ga uvijek prvi put vidim. Uvijek pronađem još neko mjesto koje želim zaustaviti u svom fotoaparatu i zauvijek ponijeti sa sobom.

Imali smo sreću pa smo tamo sreli jednog od nekadašnjih mnogobrojinih stanovnika, barba Mateta Suić. Začas smo ga okružili i iskoristili njegova sjećanja na vremena kada se ovdje rodio, i odrastao kao jedno od 52 djece koja su u to vrijeme živjela u tom zaseoku. Da, sada nema više nikoga. Sada kada je barba Mate u mirovini stigne više vremena provesti u ovom malom raju, ali stalnih stanovnika više nema.

Pozvonili smo i na zvono crkvice sv.Bjoža, i na prekrasnom vidikovcu na valu i našu Komižu napravili pokoju fotku. Pokazali smo Stipi gdje je Manjarema - nekadašnja Austrijska utvrda.

Sjećate li se onog obećanja da ću drugi put pozorno slušati što se to govori o Manjaremi. Izvršila sam domaću zadaću uz pomoć Sani. Kliknite ovdje i saznajte zašto, kako i kad Manjarema.

Cijelu smo priču na kraju začinili s finom domaćom janjetinom i crnim vinom. Bile su već sitne ure kada smo se teškom mukom rastali, ali nedjeljni uspon prema Humu ipak nas je potjerao kućama.

Novi dan. Startamo iz Komiže a još jedan dan juga nije nam baš davao nade u lagan uspon. Ima nas iskusnih, utreniranih starih planinara s mnogo utakmica i planina pod nogama, ali ima nas i totalnih amatera – domaćica, koje smo teškog daha pratili tempo koje je čelo kolone stavljalo pred nas.

A što reći za Stipu? Siguran ujednačen korak odavao je čovjeka koji ovaj uspon svlada za toliko vremena, koliko nekome od nas treba da doručkujemo. Svejedno slast zadovoljstva nakon učinjenog uspona je obostrana i u čas se zaboravi koliko ste snage, truda pa i ljubavi prema svemu ovome uložili da ipak stignete tamo, ali i da se ne osramotite koji po redu ste stigli na cilj. Budno i iskusno oko Stipe stalno je pratilo cijelu ekipu. Osjećali smo veliku snagu i sigurnost dok je hodao korak uz nas.

Težak i vlažan zrak južine na vrhu potjerao nas je da se sakrijemu u crkvu sv. Duha.

Uspjeli smo napraviti zajedničku fotku. Iiiii... jedan....dva... oprez... ptičica, i evo nas!!!

Zbog jakog vjetra pala je odluka da predah napravimo u Titovoj špilji.
Marendaaaa!!!
Vrijedne ruke naših planinarki ustale su taj dan u cik zore da bi pripremile specijalitet našeg otoka. I sad, nastalo je pitanje: Čija je pogača bolja Viška ili Komiška? Rasprava nije ni započela, a pogača je nestala. Bila Viška ili Komiška u tili čas so je ˝smazali˝. Zasladili smo nepce i finim kolačićima, a za nagradu svom tom trudu osim pohvala mi smo dobile i ovo:

Blažen medu ženama.

Iz Titove špilje prema Visu smo se spustili preko sela Žena Glava. Jedna etno fotka od tamo. Možda joj baš i nije mjesto sad u ovoj priči, ali nisam mogla odoliti.

Pod veličinom čovjeka koji je bio sa nama otvorila su nam se i vrata jedne konobe. Pa nije to tako ni loše, prosudite i sami. Bili smo degustatori autohtonog vina. Ljubazni domaćin u čas je izvadio pred nas butelje svakojakog vina. Hvala Vam barba Smiljane.

Nakon tog kratkog predaha nastavili smo dalje prema Visu. U mislima smo već mirisali brudet koji se kuhao za nas. Na samom ulazu u Vis zastajemo na poziv kod kuće našeg planinara Nikše. Nikša nas je iznenadio i pripremio aperitiv pauzu prije ručka. Svakakve delicije za nepce od grožđa, limuna, višanja, naranči i raznih trava, Nikša je teško stečenim znanjem pretocio u boce. Vrsta i broj vina i likera nije bilo moguće niti nabrojati. Pri odlasku svatko od nas je mogao izabrati po bocu onoga što mu se najviše svidjelo. Hvala Nikša!

Ručak, pjesma i gitara zaokružilo je ovo naše dvodnevno druženje. Zahvaljujemo dragim gostima što su podijelili s nama ove lijepe trenutke druženja, i nadam se da ovo neće biti i jedini put kada smo ugostili Stipu.

Po jugu je došao, po jugu i otišao. Nadam se samo da nas neće pamtiti samo po ˝Jugu˝.

Hvala gospodinu Stipi Božiću na svom naslijeđu koje je svojim radom, znanjem, snalažljivošću, iskustvom, izdržljivošću, odricanjem i nadasve ljubavlju stvorio za nas i sve one generacije koje tek dolaze.
Hvala mu na naslijeđu koje je toliko približilo život prirode - životima ljudi.