flags
 
 
 

Komiža - Podhumlje - Hum - Komiža

Dobro jutro !!!

Prekrasan sunčan dan, izmamio je na još jedno druženje PL društva ˝Hum˝.Posada većinom stalnih entuzijasta uputila se na novo kruženje našim škojem.

Start u Komiži, u podnožiju crkve Sv.Nikola. Novi izazov je pred nama, i mi mu hrlimo ususret. Sa stare ceste - do koje nas je doveo puteljak od crkve - skrenuli smo lijevo uzbrdo prema ˝Ravnom˝.

Ovaj put su koristili naši stari trudbenici u pokušaju da zagospodare ovim kršom. Kao i uvijek oduševio me i zaintrigirao ovaj put prošlosti, put naših djedova - nonota. Svakim korakom, svaki ovaj kamen koji je ugrađen u ovu stazu usjecao se moju dušu, kao što se usjecao u žuljevite ruke prošlosti. Cijenila sam svaku kaplju znoja koja je prolivena da bi se napravila staza do malog komadića plodne zemlje koji je trebao nahraniti mnoga gladna usta. Sjetila sam pričice o malom Ivanu i njegovoj pričesti koju često spomenem i svojoj djeci. Ispričao ju je sam Ivan, a zapisao prof. Božanić. Kliknite ovdje i doznajte što se dogodilo malom Ivanu!

I ova šuma...... zasigurno je poznavala moga nonota, moju staru nonu. Zastat ću na trenutak i osluhnuti ovaj bor, možda će mi ispričati koju besjedu......zastanite i Vi, i poslušajte što Vam priroda ima za reći.Iznenadit ćete se.

Svraćam pogled preko ramena da još jednom pogledam prema Komiži prije nego zamaknemo iza brda.Staza nije naporna i lako ju svladavamo.

Ubrzo smo na vrhu, na ˝Ravnom˝ .Čini se smiješno ime, ali na ovako malom otoku rijetko se viđa potpuno ravna površina, a ovo je jedna od takvih pa je i zadržala ime ˝Ravno˝.Na samom smo vrhu - ali ne i na cilju - i sada ovaj dan, ovo nebo, i ovo more čine ushit u svima nama. Fotka koju moram imati. Prekrasno. Pridjev koji je možda već i previše puta upotrijebljen ali je uvijek na mjestu.

 

Ovaj dio puta nas vodi stazom koju je bivša jugovojska gradila, samo ne znam kako se ovdje našla i ova mala kapelica.Mislim da je ipak nastala poslije rata, nevjerujem da bi tadašnja vlast dopustila mali spomen Bogu na svome putu.

Izlazimo ponovo na asfaltiranu cestu točno kod same oznake naselja Podhumlje.Jedan kratki dio puta idemo cestom, po naselju. Malo živopisno mjesto, s daleko uvučenim kućama čije pročelja krase vinogradi.

Zadivila me jedna stara kuća koja u svom pročelju ima plantažu ružmarina. Kao u nekoj slikovnici.....pogledajte i sami.

Ubrzo skrećemo lijevo pored planinarske markacije prema Humu. Kratko pješačenje kroz travu i predio koji me tako podsjećao na Irsko –Velško područije, doveo nas je do velikog uspona i ceste koja vodi do Titove špilje.

Prilično veliki nagib i uspon, i ovdje napredujemo poput puževa. Sada vježbe disanja itekako pomažu u svladavanju ovog napora.Kula ili stražarnica ovdje je svjedok nekih prošlih vremena. Sada se samo možemo diviti građevini koja je nekad čuvala živote.

Ovaj uspon završava pred stepenicama i novim usponom do same špilje. Neke vrijedne ruke, ali tada po zapovjedi Tita napravile su ove stepenice. Nikako da ih uspijem prebrojati, morat ću još malo raditi na sebi i vježbama disanja jer ostajem bez daha, a i ovaj ruksak na leđima još otežava stvar.

Špilja i odavanje spomena prošlosti, vodi nas do nove markacije i do skorog cilja.Hodamo vec 3 sata. Sada još samo ovaj uspon i to je to. U ponekim dijelovima staze se osjećam kao u slavonskoj šumi, i divim se prirodi.

Čujem nekoga ispred sebe kako viče: Stigli smo! Da evo i crkvice Sv.Duha, i zasluženi odmor a probudila su se i naša osjetila gladi i žedi.

U slast smo pojeli ručak sa pogledom na Komižu. Divota!

Put nazad nas sada vodi s Komiške strane.Pogled je stalno uprt prema dolje, osjećaš da bi odavde mogao zaroniti u to nebesko ili morsko plavetnilo. Idemo brzo a pod nogama nam zvone kamene ploče. Jedinstven zvuk, jednom ću se vratiti i snimati samo taj zvuk, sada ne uspijevam od naših veselih glasova. Odmor i puni stomaci učinili su svoje i raspoloženje je na nivou.

U podnožiju smo brzo, za malo više od sat vremena. Nakon onog uspona kod Titove špilje sada mi koljena malo klecaju, ali ne dam se.

Do samog kraja staze ispratilo nas je blejanje ovaca - javljaju nam da smo zašli u njihovo područije, mislim da smo ih omeli u ručku. Na samom izlasku sa staze prepriječio nam se jedan malo tvdoglavi stvor, pogađate – magarac. Ni lijevo ni desno.

Pokušali smo ga nagovoriti das se makne, malo pogladili ali nemiče se sa staze. Ipak pametniji popušta i zaobilazimo i njega i stazu. Ispratio nas je sa dugim iaaaaaa.

 

Dionica Komiža – Podhumlje – Hum – Komiža traje 5 – 6 sati.